Nije čudno da Faidu Hamdi preplave osjećaji kada se pita je li ona zaslužna za sve što se dogodilo nakon trenutka zbog kojeg je postala poznata. Hamdi je bila inspektorica pri gradskom vijeću Sidi Bouzeida koja je prije pet godina zaplijenila uličnom prodavaču Mohammedu Bouaziziju štand s povrćem u tom prašnjavom gradu u centralnom dijelu Tunisa.
U trenutku očaja, Bouazizi se zapalio ispred zgrade u kojoj je Hamdi radila. Za nekoliko je nedjelja preminuo, deseci mladih Arapa krenuli su njegovim stopama, također se samospaljujući, izbili su masovni protesti, svrgnut je autoritartni predsjednik Tunisa Zine El Abidin Ben Ali i Arapsko proljeće je počelo.
Dok se svijet prisjeća pete godišnjice početka pokreta, Sirija i Irak su u plamenu, Libija je slomljena, a zla braća blizanci militantnog terorizma i represije proganjaju gotovo cijeli arapski svijet.
'Ponekad poželim da to nisam napravila', izjavila je Hamdi britanskom Daily Telegraphu u jedinom intervjuu koji je odlučila dati povodom godišnjice.
Njen se glas do sada rijetko mogao čuti. Članovi Bouazizijeve porodice postali su poznati u nedjeljama nakon njegove smrti, a tadašnji unezvjereni i uzdrmani Ben Alijev režim uhapsio je Faidu Hamdi čim su protesti počeli. Kada je oslobođena svih optužbi, Ben Ali je već bio svrgnut, a medijska se pažnja prebacila na Egipat, Libiju i Siriju.
'Osjećam se odgovornom za sve', dodaje Hamdi. Njen glas je drhtao dok je govorila o traumatičnim posljedicama.
'Ponekad krivim sebe i mislim da je sve to zbog mene. Oblikovala sam istoriju budući da sam ja ta koja je bila tamo i moje je djelovanje doprinijelo tome, no pogledajte nas sada, a istovremeno Tunižani pate, kao i obično', kaže Hamdi.
Smrt Mohammeda Bouazizija pogodila je arapski svijet ravno u živac. Mnogi mitovi su ispričani o njegovoj i o priči Faide Hamdi jednako kao što su ispričani i o prirodi pobuna i padova koji su uslijedili, no ostaje osnovna istina koja podcrtava njegovo iskustvo, ali i iskustvo mnogih drugih.
Korupcija, paralizirajuća birokratija i represivne policijske države držale su pod kontrolom i usporavale su razvoj većinom mlade populacije širom regije, a žrtve takvog sistema vladavine nisu imale puno načina za izražavanje svog nezadovoljstva osim kroz ekstremne aktivnosti.
Uprkos tome, nije bilo mnogo onih koji su mogli zamisliti haos koji će uslijediti, čak niti kada je predsjednik Ben Ali nakon višenedjeljnih demonstracija popustio te je zajedno sa svojom ženom i tuniškim zlatnim rezervama avionom pobjegao u Saudijsku Arabiju.
Može li arapski svijet toliko dugo čekati? Porodica Bouazizi nije mogla. Mohammedova majka i jedna sestra su odselili u Kanadu, a njegova druga sestra Samia sada radi u glavnom gradu Tunisu. Ona će prva priznati da je smrt njenog brata ideologizirana i politizovana.
'Njegova smrt je sudbina i ja to prihvatam', rekla je. 'No, da je on još ovdje bio bi prvi na ulicama te bi tražio više dostojanstva. Moj brat je stvorio nešto što pohlepnici iz regije pokušavaju uništiti. Moj brat je volio život i svakako bi se protivio i glupim političarima i ekstremistima koji vole i siju smrt. Moj je brat umro za dostojanstvo, a ne za bogatstvo i ideologiju.'
Hoće li se na kraju ratova ljudi sjećati njega i Faide Hamdi? Iako su započeli na suprotnim stranama, oboje je istorija čini se gurnula u stranu.
'I Mohammed Bouazizi i ja smo žrtve', kaže Faida Hamdi. 'On je svoj život izgubio, a moj nikada poslije nije bio isti. Kada pogledam cijelu regiju i moju zemlju, svega mi je žao. Smrt je svugdje, ekstremizam cvjeta i ubija prelijepe duše.'
U trenutku očaja, Bouazizi se zapalio ispred zgrade u kojoj je Hamdi radila. Za nekoliko je nedjelja preminuo, deseci mladih Arapa krenuli su njegovim stopama, također se samospaljujući, izbili su masovni protesti, svrgnut je autoritartni predsjednik Tunisa Zine El Abidin Ben Ali i Arapsko proljeće je počelo.
Dok se svijet prisjeća pete godišnjice početka pokreta, Sirija i Irak su u plamenu, Libija je slomljena, a zla braća blizanci militantnog terorizma i represije proganjaju gotovo cijeli arapski svijet.
'Ponekad poželim da to nisam napravila', izjavila je Hamdi britanskom Daily Telegraphu u jedinom intervjuu koji je odlučila dati povodom godišnjice.
Njen se glas do sada rijetko mogao čuti. Članovi Bouazizijeve porodice postali su poznati u nedjeljama nakon njegove smrti, a tadašnji unezvjereni i uzdrmani Ben Alijev režim uhapsio je Faidu Hamdi čim su protesti počeli. Kada je oslobođena svih optužbi, Ben Ali je već bio svrgnut, a medijska se pažnja prebacila na Egipat, Libiju i Siriju.
'Osjećam se odgovornom za sve', dodaje Hamdi. Njen glas je drhtao dok je govorila o traumatičnim posljedicama.
'Ponekad krivim sebe i mislim da je sve to zbog mene. Oblikovala sam istoriju budući da sam ja ta koja je bila tamo i moje je djelovanje doprinijelo tome, no pogledajte nas sada, a istovremeno Tunižani pate, kao i obično', kaže Hamdi.
Smrt Mohammeda Bouazizija pogodila je arapski svijet ravno u živac. Mnogi mitovi su ispričani o njegovoj i o priči Faide Hamdi jednako kao što su ispričani i o prirodi pobuna i padova koji su uslijedili, no ostaje osnovna istina koja podcrtava njegovo iskustvo, ali i iskustvo mnogih drugih.
Korupcija, paralizirajuća birokratija i represivne policijske države držale su pod kontrolom i usporavale su razvoj većinom mlade populacije širom regije, a žrtve takvog sistema vladavine nisu imale puno načina za izražavanje svog nezadovoljstva osim kroz ekstremne aktivnosti.
Uprkos tome, nije bilo mnogo onih koji su mogli zamisliti haos koji će uslijediti, čak niti kada je predsjednik Ben Ali nakon višenedjeljnih demonstracija popustio te je zajedno sa svojom ženom i tuniškim zlatnim rezervama avionom pobjegao u Saudijsku Arabiju.
Može li arapski svijet toliko dugo čekati? Porodica Bouazizi nije mogla. Mohammedova majka i jedna sestra su odselili u Kanadu, a njegova druga sestra Samia sada radi u glavnom gradu Tunisu. Ona će prva priznati da je smrt njenog brata ideologizirana i politizovana.
'Njegova smrt je sudbina i ja to prihvatam', rekla je. 'No, da je on još ovdje bio bi prvi na ulicama te bi tražio više dostojanstva. Moj brat je stvorio nešto što pohlepnici iz regije pokušavaju uništiti. Moj brat je volio život i svakako bi se protivio i glupim političarima i ekstremistima koji vole i siju smrt. Moj je brat umro za dostojanstvo, a ne za bogatstvo i ideologiju.'
Hoće li se na kraju ratova ljudi sjećati njega i Faide Hamdi? Iako su započeli na suprotnim stranama, oboje je istorija čini se gurnula u stranu.
'I Mohammed Bouazizi i ja smo žrtve', kaže Faida Hamdi. 'On je svoj život izgubio, a moj nikada poslije nije bio isti. Kada pogledam cijelu regiju i moju zemlju, svega mi je žao. Smrt je svugdje, ekstremizam cvjeta i ubija prelijepe duše.'
