Pitate li se zašto su teroristi, vjerojatno ISIL-ovci, izvršili u Parizu napad na koncertu rock'n'roll grupe Eagles Of Death Metal, odgovor je vrlo prozaičan.
Tog, crnog petka Eagles Of Death Metal bio je jedini američki izvođač koji je nastupao u Parizu i to u dvorani Bataclan, veličinom nalik zagrebačkoj Tvornici kulture u kojoj je družina Jesseja Hughesa trebala - u međuvremenu su otkazali ostatak evropske turneje - nastupiti 1. decembra.
Nema tu skrivenih poruka iako izgleda vrlo simbolično kad teroristi ISIL-a napadnu bend koji se zove Orlovi smrtonosnog metala.
Ne, nisu Eagles of Death Metal nikakvi sotonisti, islamofobi ili kršćanski rock band. Oni su samo izuzetno zabavni i pustopašni rokeri na čelu s Jessejem Hughesom, jednim od najduhovitijih i najsmješnijih ljudi koje sam upoznao u životu; dečki koji iznad svega vole dobar provod, zgodne cure, alkohol i lake droge.
Doduše, Jesse, po obrazovanju novinar, politički je konzervativno orijentiran, kao i njegov najbolji frend Josh Homme iz Queens Of the Stone Age koji je na nekoliko albuma Eagles Of Death Metal svirao bubnjeve. Oni nisu glasali za Obamu nego za Busha ili McCaina, ali kao da teroristi ISIL-a to znaju ili im je to bitno. Važno im je bilo samo ući u dvoranu jedinog američkog benda koji te večeri svira u Parizu i pobiti što više ljudi.
Nema tu nikakve simbolike, premda bi se ovaj napad mogao tumačiti i kroz paradigmu sukoba civilizacija u smislu da su radikalni islamisti napali bezbožnike i grešnike odvratne im i mrske zapadnjačke rock-kulture. Netko će se sjetiti i kako su u Abu Ghraibu i Guantanamu islamiste terorizirali i heavy metalom, no bijaše to samo klanje. Isto bi se dogodilo i da je u Bataclanu crnog petka nastupao bilo koji drugi američki izvođač.
Za teroriste je to bio lak zadatak jer čim smaknete dva-tri redara na ulazu, možete neometano ući u klub i zapucati po tisuću okupljenih. Nije to okupacija dvorane poput Arene. Možda bi u publici bilo manje mrtvih da je Jesse, kao vatreni pobornik posjedovanja i nošenja oružja, nešto od svoje kolekcije pištolja i pušaka mogao ponijeti sa sobom i u Pariz, ali sumnjam. Kaos je bio prevelik, a i kako uzvratiti vatru na trojicu terorista u gomili od tisuću ljudi?
Zapravo, članovima benda bilo je najlakše izvući živu glavu jer su se u hipu mogli skloniti iza pojačala i stepenicama s pozornice sjuriti u backstage pa van na ulicu, a to publika nažalost nije mogla tako lako učiniti. Ne znam hoće li Eaglesi doći u Zagreb jer jedan tehničar benda smrtno je stradao, a drugi je teško ranjen, no ne bi me čudilo da Jesse iz inata nastavi evropsku turneju pod uvjetom da nitko iz benda nakon ovakvog masakra - u kojem su se zajedno s publikom našli ni krivi ni dužni - nije toliko psihološki traumatiziran da mu je jedino na pameti što prije dokopati se Kalifornije...
Tog, crnog petka Eagles Of Death Metal bio je jedini američki izvođač koji je nastupao u Parizu i to u dvorani Bataclan, veličinom nalik zagrebačkoj Tvornici kulture u kojoj je družina Jesseja Hughesa trebala - u međuvremenu su otkazali ostatak evropske turneje - nastupiti 1. decembra.
Nema tu skrivenih poruka iako izgleda vrlo simbolično kad teroristi ISIL-a napadnu bend koji se zove Orlovi smrtonosnog metala.
Ne, nisu Eagles of Death Metal nikakvi sotonisti, islamofobi ili kršćanski rock band. Oni su samo izuzetno zabavni i pustopašni rokeri na čelu s Jessejem Hughesom, jednim od najduhovitijih i najsmješnijih ljudi koje sam upoznao u životu; dečki koji iznad svega vole dobar provod, zgodne cure, alkohol i lake droge.
Doduše, Jesse, po obrazovanju novinar, politički je konzervativno orijentiran, kao i njegov najbolji frend Josh Homme iz Queens Of the Stone Age koji je na nekoliko albuma Eagles Of Death Metal svirao bubnjeve. Oni nisu glasali za Obamu nego za Busha ili McCaina, ali kao da teroristi ISIL-a to znaju ili im je to bitno. Važno im je bilo samo ući u dvoranu jedinog američkog benda koji te večeri svira u Parizu i pobiti što više ljudi.
Nema tu nikakve simbolike, premda bi se ovaj napad mogao tumačiti i kroz paradigmu sukoba civilizacija u smislu da su radikalni islamisti napali bezbožnike i grešnike odvratne im i mrske zapadnjačke rock-kulture. Netko će se sjetiti i kako su u Abu Ghraibu i Guantanamu islamiste terorizirali i heavy metalom, no bijaše to samo klanje. Isto bi se dogodilo i da je u Bataclanu crnog petka nastupao bilo koji drugi američki izvođač.
Za teroriste je to bio lak zadatak jer čim smaknete dva-tri redara na ulazu, možete neometano ući u klub i zapucati po tisuću okupljenih. Nije to okupacija dvorane poput Arene. Možda bi u publici bilo manje mrtvih da je Jesse, kao vatreni pobornik posjedovanja i nošenja oružja, nešto od svoje kolekcije pištolja i pušaka mogao ponijeti sa sobom i u Pariz, ali sumnjam. Kaos je bio prevelik, a i kako uzvratiti vatru na trojicu terorista u gomili od tisuću ljudi?
Zapravo, članovima benda bilo je najlakše izvući živu glavu jer su se u hipu mogli skloniti iza pojačala i stepenicama s pozornice sjuriti u backstage pa van na ulicu, a to publika nažalost nije mogla tako lako učiniti. Ne znam hoće li Eaglesi doći u Zagreb jer jedan tehničar benda smrtno je stradao, a drugi je teško ranjen, no ne bi me čudilo da Jesse iz inata nastavi evropsku turneju pod uvjetom da nitko iz benda nakon ovakvog masakra - u kojem su se zajedno s publikom našli ni krivi ni dužni - nije toliko psihološki traumatiziran da mu je jedino na pameti što prije dokopati se Kalifornije...
