Prvo je pao izbor izvođača i pjesme u režiji uskog kruga ljudi, ali o državnom trošku, pa su pale flaše, na kraju suze. Samo su glasovi Evrope izostali. Otišli, nastupali, i sada se cirkus može vratiti kući.
Eurosong groznica tresla je bh. javnost mjesecima. Od dileme nad dilemama hoće li BiH imati predstavnika, preko kuknjave da novca nema, a pred kraj je sve začinjeno „ludim utorkom“ na Vlašiću. Sa ovog posljednjeg je naša ekipa poslala poruku koja je snažnije odjeknula negoli ona sa štokholmske scene.
Nastup od „državnog značaja“ režiran je pod palicom glavnog priređivača „historijski“ važnih manifestacija. A i pod čijom bi drugom!? Dilema da li je umjetnik ostao neshvaćen, na šta su navodno upozoravali i pojedini članovi bh. tima, ili je pak Evropa shvatila poruku da sirijske i druge izbjeglice treba dočekati s ljubavlju, a ne na bodljikavu žicu, ali joj se to nije svidjelo, na kraju više nije ni važna. Nakon tuče, razbijenih flaša, noseva, „šljiva“ ispod oka, mala BiH je Evropi pokušala poslati političku poruku i održati lekciju iz morala, pridiku o (ne)toleranciji. Suvišno.
Dvije su stvari ključne. Koga šaljemo i zašto šaljemo na takmičenje za najbolju pjesmu Evrope? Bh. javnosti se danima plasirala priča kako smo najbolji, kako ćemo sigurno u finale. Ma šta finale, pobijedit ćemo. Ako se neko i drznuo reći da možda i nismo tako dobri, da nismo favoriti, u lice mu je sasuto sve najgrđe. Ne treba, je li, kvariti atmosferu, euforiju, kao što je to nepisano pravilo i pred brojne sportske i druge nastupe domaćih timova u svijetu. Da nismo ni izbliza bili tako superiorni pokazalo se odmah na početku. Kad već izgaramo u želji da se svake godine predstavimo na ovom festivalu lakih nota, onda ga tako trebamo i doživljavati, pa dati šansu i nekima koji nisu tako blizu vatre da se i po nekoliko puta ogriju. Ili se zaista predstaviti kvalitetom, muzičkim, glasovnim, scenskim. Ovako učešće bh. tima dođe samo kao vrhunac lične karijere pojedincima koji iza sebe nemaju niti jedan održani koncert.
Italija se, primjera radi, već odavno pozdravila s tim takmičenjem. Jer, šta je uopće njegova svrha i u čemu je draž ako unaprijed znamo kako će ko i za koga glasati. Sve dok je ovakav sistem glasanja, šta BiH uopće traži tu? Nije zanemarivo reći i da nas sve to papreno košta, a da BHRT grca u debelom finansijskom minusu. Po sadašnjem prilivu sredstava državnoj televiziji nedostaje najmanje 12 miliona KM da bi realizirala svoje poslovanje u ovoj godini.
Ili je možda najlakše, kako su to već neki uradili, za sve kriviti dijasporu, koja eto nije disciplinovana i nije glasala za naše.
Eurosong groznica tresla je bh. javnost mjesecima. Od dileme nad dilemama hoće li BiH imati predstavnika, preko kuknjave da novca nema, a pred kraj je sve začinjeno „ludim utorkom“ na Vlašiću. Sa ovog posljednjeg je naša ekipa poslala poruku koja je snažnije odjeknula negoli ona sa štokholmske scene.
Nastup od „državnog značaja“ režiran je pod palicom glavnog priređivača „historijski“ važnih manifestacija. A i pod čijom bi drugom!? Dilema da li je umjetnik ostao neshvaćen, na šta su navodno upozoravali i pojedini članovi bh. tima, ili je pak Evropa shvatila poruku da sirijske i druge izbjeglice treba dočekati s ljubavlju, a ne na bodljikavu žicu, ali joj se to nije svidjelo, na kraju više nije ni važna. Nakon tuče, razbijenih flaša, noseva, „šljiva“ ispod oka, mala BiH je Evropi pokušala poslati političku poruku i održati lekciju iz morala, pridiku o (ne)toleranciji. Suvišno.
Dvije su stvari ključne. Koga šaljemo i zašto šaljemo na takmičenje za najbolju pjesmu Evrope? Bh. javnosti se danima plasirala priča kako smo najbolji, kako ćemo sigurno u finale. Ma šta finale, pobijedit ćemo. Ako se neko i drznuo reći da možda i nismo tako dobri, da nismo favoriti, u lice mu je sasuto sve najgrđe. Ne treba, je li, kvariti atmosferu, euforiju, kao što je to nepisano pravilo i pred brojne sportske i druge nastupe domaćih timova u svijetu. Da nismo ni izbliza bili tako superiorni pokazalo se odmah na početku. Kad već izgaramo u želji da se svake godine predstavimo na ovom festivalu lakih nota, onda ga tako trebamo i doživljavati, pa dati šansu i nekima koji nisu tako blizu vatre da se i po nekoliko puta ogriju. Ili se zaista predstaviti kvalitetom, muzičkim, glasovnim, scenskim. Ovako učešće bh. tima dođe samo kao vrhunac lične karijere pojedincima koji iza sebe nemaju niti jedan održani koncert.
Italija se, primjera radi, već odavno pozdravila s tim takmičenjem. Jer, šta je uopće njegova svrha i u čemu je draž ako unaprijed znamo kako će ko i za koga glasati. Sve dok je ovakav sistem glasanja, šta BiH uopće traži tu? Nije zanemarivo reći i da nas sve to papreno košta, a da BHRT grca u debelom finansijskom minusu. Po sadašnjem prilivu sredstava državnoj televiziji nedostaje najmanje 12 miliona KM da bi realizirala svoje poslovanje u ovoj godini.
Ili je možda najlakše, kako su to već neki uradili, za sve kriviti dijasporu, koja eto nije disciplinovana i nije glasala za naše.
