Fanatici iz Islamske države daju povod svakoj državi svijeta da se uključi u rat protiv njih.
Naime, Obama skuplja koaliciju od 40 država (!) da bi porazio oko 20 hiljada boraca ove terorističke organizacije. ID je povod da se SAD vrati na svjetsku scenu kao neprikosnoven vladar, a nakon debakla u okršaju s Rusijom oko pitanja Sirije i Ukrajine. Islamska država je njihov način da odmognu Assadu, pomognu Izrael i sve proameričke režime u regiji. Međutim, ID je odličan povod za američki povratak u sirijski problem i to s pozicije sile koja ima podršku brojnih država svijeta
Želja država širom svijeta da se porazi Islamska država koju su formirali teroristi u Iraku i Siriji, razumljiva je po sebi i nije ju potrebno opisivati. Brutalnost koju pokazuju pripadnici ove organizacije je stravična. Američka borba protiv Islamske države rezultat je američkih geopolitičkih planova i ambicija da kontroliraju Bliski istok, i manje imaju veze s humanitarnom intervencijom, odnosno s “vojnim humanizmom”, kako su obično opisivane neke američke akcije, kakva je bila ona na Kosovu. U toj operaciji je učestvovalo petnaestak država kao pomoć glavnim snagama koje su činili Amerikanci. Cilj je bio spriječiti Slobodana Miloševića da izvrši pokolj nad albanskim stanovništvom Kosova kakav je prethodno izvršio u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nad Hrvatima i Bošnjacima. Milošević je poražen, suđeno mu je pred Međunarodnim tribunalom, a Kosovo je dobilo nezavisnost od Srbije. Velik dio međunarodne zajednice i velik broj teoretičara podržao je SAD i branio koncept da su ovakve vojne operacije poželjne širom svijeta da bi se zaustavili različiti diktatori.
Obamin plan
Američka intervencija koju Barack Obama najavljuje posljednjih sedmica praćena je medijskom pompom, a gotovo se i ne govori o načinu na koji će izvršiti operaciju, kako će je privesti kraju i šta će se desiti s civilnim stanovništvom. Ono što se zna jeste da će Amerikanci naoružati pobunjenike u Siriji, Kurde u Iraku i Siriji te dodatno opremiti iračku vojsku. U to vrijeme SAD će nastaviti s napadima iz zraka na pripadnike ID-a. Obama je istakao da američke kopnene trupe neće biti poslane u Irak ili Siriju. Međutim, pripreme za intervenciju mijenjaju se iz sedmice u sedmicu. Prvo su iz CIA-e izašli s procjenom da ID ima oko deset hiljada boraca, a protekle sedmice, prema procjeni CIA-e, Islamska država broji 31 hiljadu dobro naoružanih i obučenih boraca. Informacija da Obama okuplja koaliciju od četrdeset država da bi porazio ID djeluje groteskno, ako se zna da je SAD u ratu protiv Hitlera i njegovih saveznika bio u koaliciji s nekih pedesetak država uključujući i Boliviju, Honduras ili Haiti.
Obamino insistiranje na učešću ovolikog broja država nije slučajno. Cilj je dobiti što veći kredibilitet pred akciju koja nema jasan plan svoje provedbe ili barem nije dostupan javnosti. Djeluje gotovo nestvarno da SAD treba pomoć da porazi ovu militantnu grupu, za koju sirijske vlasti kažu da bi bila pobijeđena za mjesec po obustavi njihovog naoružavanja izvana. Jedno je sigurno: ova američka intervencija neće trajati kratko i sigurno će pokrenuti lavinu geopolitičkih, humanitarnih, vojnih i inih pitanja.
Šta je rješenje?
SAD ovakvim pristupom problemu želi pokazati da je i dalje najveća svjetska sila, ali iza plana se krije nekoliko konkretnijih činjenica. Prvo, to je zaokupljanje Arapa njima samima da bi Izrael bio ostavljen postrani. Zatim, SAD ima namjeru smijeniti režim u Damasku, pa bi zračni udari na teroriste mogli postati polazna osnova za udare na Assadove snage po istom receptu kako su to zapadne sile napravile u Libiji. Rusija je takav plan predvidjela i upozorila SAD da u Siriji intervenira samo u konsultaciji s vlastima u Damasku. Ovakav američki pristup problemu samo će produbiti razlike između sunita i šiita, granice načiniti poroznijima, a nacionalne države u regionu staviti pred izbor u stilu Georga Busha koji je izjavio: “Ili ste s nama ili ste protiv nas!” Kad se militanti s ratišta u Iraku i Siriji vrate u države iz kojih potječu, postat će sigurnosni izazov s kojim se mnoge države neće moći uspješno nositi. I ako ne budu organizirano nastupali, postoji opasnost od partikularnih terorističkih napada na različite ciljeve.
Samo koordiniran nastup svih država regiona i SAD-a može trajno riješiti ove probleme. Parcijalno djelovanje u pokušavaju ugrožavanja drugih vlada napravilo je impozantnu listu nedržavnih aktera na međunarodnoj političkoj sceni koju čine Hezbollah, Hamas, ISIL, El-Nusra front (ogranak Al-Kaide), Mehdijeva armija u Iraku, kurdske frakcije u Turskoj, Siriji i Iraku itd. Ovolika koncentracija vojne moći u rukama nedržavnih aktera, koji usto imaju i velik broj stranih državljana u svojim redovima, prijetnja je za cijeli region. Sveprisutna medijska kampanja da su militanti iz Islamske države najveći problem na Bliskom istoku, neće pomoći rješavanju tamošnjeg gorućeg problema, a to je utjecaj izvana koji ovaj prostor drži u permanentnom stanju sukoba iz kojeg nema izlaza ako se ne promijeni pristup Bliskom istoku. U čuvenom djelu “Orijentalizam” Edward Said je tvrdio da je zapadnjački pristup ovom prostoru duboko ukorijenjen u kulturne obrasce Evrope. Takvi kulturni obrasci moraju biti promijenjeni.
Dobri i loši momci
Općenito, za SAD i njihove evropske saveznike postoje dobri i loši teroristi. Tako su teroristi iz Islamske države loši ako napadaju iračku vladu, a dobri su ako se bore protiv Assada, jer je Assad “nelegitiman”. Štaviše, mnoge pripadnike ID-a u Siriji obučavaju i naoružavaju zapadne vlade kako bi srušili sekularistu Assada. Ovakav stav, s realpolitičke osnove međunarodnih odnosa, opravdan je i razuman, ali takav stav, također realpolitički, krizu produbljava i usložnjava i uopće ne nudi trajno rješenje problema. Bliski istok tako ostaje bure baruta koje se kontrolira kreiranjem različitih kriza i sukoba. Indikativno je da naprimjer na Golanskoj visoravni, koja je granica između Sirije i Izraela, djeluje El-Nusra front (ogranak Al-Kaide) i da nikad pripadnici ove formacije nisu napali izraelsku vojsku, što govori da njihov program nije autentičan i da su njihovi stvarni šefovi daleko od stranog ratišta. Nekoliko je puta sirijska vojska isticala da izraelska artiljerija povremeno djeluje kao podrška militantima. U više navrata militanti su kidnapirali pripadnike mirovnih snaga raspoređene na tom prostoru i zbog toga nisu bili kažnjeni od međunarodne zajednice.
Za Siriju nema mjesta
Vjerovatno je na sugestiju Moskve sirijska vlada odlučila pružiti ruku saradnje svim državama u borbi protiv pripadnika ID-a. Sirijski ministar vanjskih poslova Walid al-Moualem izjavio je krajem prošlog mjeseca da je Sirija spremna sarađivati i sa SAD-om i sa Saudijskom Arabijom glede borbe protiv militanata. On je istakao da je glavno uporište militanata u Siriji i da ih u Iraku neće poraziti ako ih ne poraze u Siriji. Također je istakao da će se djelovanje američkih snaga unutar Sirije, bez koordinacije s Damaskom, “smatrati činom agresije”. Sjedinjene Države su rezolutno odbile bilo kakvu saradnju s Assadovim režimom te istakle da će djelovati i u Siriji ako to budu smatrali potrebnim. Pred obraćanje naciji protekle sedmice, Obama je o planovima u borbi protiv ID-a telefonski razgovarao sa saudijskim kraljem Abdullahom od kojeg je tražio potpunu podršku. Samo nekoliko sedmica ranije saudijski kralj je izjavio da se svijet mora pozabaviti ovim pokretom, jer će njihovi pripadnici postati prijetnja i Evropi. Zanimljiv je i stav Turske koja je odbila direktno vojno uključivanje zbog turskih državljana koji su zarobljeni u turskom konzulatu u Mosulu. Istakli su da će pomoći akciju, no nisu precizirali na koji način. Ovakav stav je iznenadio mnoge, jer je Turska od početka rata u susjednoj Siriji bila glavna tranzitna ruta islamističkih dobrovoljaca koji su odlazili na ratište u Siriju. Ako bi pripadnici Islamske države bili protjerani iz Sirije i Iraka, Turska bi vjerovatno bila njihovo naredno odredište u namjeri da se vrate u države iz kojih potječu. Kurdski predstavnici su izjavili da su prvu pomoć u borbi protiv militanata dobili iz Irana. Nameće se i pitanje iranske uloge u rješavanju problema. Hoće li Sjedinjene Države biti spremne usko sarađivati s Iranom u ovom pitanju?
Naime, Obama skuplja koaliciju od 40 država (!) da bi porazio oko 20 hiljada boraca ove terorističke organizacije. ID je povod da se SAD vrati na svjetsku scenu kao neprikosnoven vladar, a nakon debakla u okršaju s Rusijom oko pitanja Sirije i Ukrajine. Islamska država je njihov način da odmognu Assadu, pomognu Izrael i sve proameričke režime u regiji. Međutim, ID je odličan povod za američki povratak u sirijski problem i to s pozicije sile koja ima podršku brojnih država svijeta
Želja država širom svijeta da se porazi Islamska država koju su formirali teroristi u Iraku i Siriji, razumljiva je po sebi i nije ju potrebno opisivati. Brutalnost koju pokazuju pripadnici ove organizacije je stravična. Američka borba protiv Islamske države rezultat je američkih geopolitičkih planova i ambicija da kontroliraju Bliski istok, i manje imaju veze s humanitarnom intervencijom, odnosno s “vojnim humanizmom”, kako su obično opisivane neke američke akcije, kakva je bila ona na Kosovu. U toj operaciji je učestvovalo petnaestak država kao pomoć glavnim snagama koje su činili Amerikanci. Cilj je bio spriječiti Slobodana Miloševića da izvrši pokolj nad albanskim stanovništvom Kosova kakav je prethodno izvršio u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nad Hrvatima i Bošnjacima. Milošević je poražen, suđeno mu je pred Međunarodnim tribunalom, a Kosovo je dobilo nezavisnost od Srbije. Velik dio međunarodne zajednice i velik broj teoretičara podržao je SAD i branio koncept da su ovakve vojne operacije poželjne širom svijeta da bi se zaustavili različiti diktatori.
Obamin plan
Američka intervencija koju Barack Obama najavljuje posljednjih sedmica praćena je medijskom pompom, a gotovo se i ne govori o načinu na koji će izvršiti operaciju, kako će je privesti kraju i šta će se desiti s civilnim stanovništvom. Ono što se zna jeste da će Amerikanci naoružati pobunjenike u Siriji, Kurde u Iraku i Siriji te dodatno opremiti iračku vojsku. U to vrijeme SAD će nastaviti s napadima iz zraka na pripadnike ID-a. Obama je istakao da američke kopnene trupe neće biti poslane u Irak ili Siriju. Međutim, pripreme za intervenciju mijenjaju se iz sedmice u sedmicu. Prvo su iz CIA-e izašli s procjenom da ID ima oko deset hiljada boraca, a protekle sedmice, prema procjeni CIA-e, Islamska država broji 31 hiljadu dobro naoružanih i obučenih boraca. Informacija da Obama okuplja koaliciju od četrdeset država da bi porazio ID djeluje groteskno, ako se zna da je SAD u ratu protiv Hitlera i njegovih saveznika bio u koaliciji s nekih pedesetak država uključujući i Boliviju, Honduras ili Haiti.
Obamino insistiranje na učešću ovolikog broja država nije slučajno. Cilj je dobiti što veći kredibilitet pred akciju koja nema jasan plan svoje provedbe ili barem nije dostupan javnosti. Djeluje gotovo nestvarno da SAD treba pomoć da porazi ovu militantnu grupu, za koju sirijske vlasti kažu da bi bila pobijeđena za mjesec po obustavi njihovog naoružavanja izvana. Jedno je sigurno: ova američka intervencija neće trajati kratko i sigurno će pokrenuti lavinu geopolitičkih, humanitarnih, vojnih i inih pitanja.
Šta je rješenje?
SAD ovakvim pristupom problemu želi pokazati da je i dalje najveća svjetska sila, ali iza plana se krije nekoliko konkretnijih činjenica. Prvo, to je zaokupljanje Arapa njima samima da bi Izrael bio ostavljen postrani. Zatim, SAD ima namjeru smijeniti režim u Damasku, pa bi zračni udari na teroriste mogli postati polazna osnova za udare na Assadove snage po istom receptu kako su to zapadne sile napravile u Libiji. Rusija je takav plan predvidjela i upozorila SAD da u Siriji intervenira samo u konsultaciji s vlastima u Damasku. Ovakav američki pristup problemu samo će produbiti razlike između sunita i šiita, granice načiniti poroznijima, a nacionalne države u regionu staviti pred izbor u stilu Georga Busha koji je izjavio: “Ili ste s nama ili ste protiv nas!” Kad se militanti s ratišta u Iraku i Siriji vrate u države iz kojih potječu, postat će sigurnosni izazov s kojim se mnoge države neće moći uspješno nositi. I ako ne budu organizirano nastupali, postoji opasnost od partikularnih terorističkih napada na različite ciljeve.
Samo koordiniran nastup svih država regiona i SAD-a može trajno riješiti ove probleme. Parcijalno djelovanje u pokušavaju ugrožavanja drugih vlada napravilo je impozantnu listu nedržavnih aktera na međunarodnoj političkoj sceni koju čine Hezbollah, Hamas, ISIL, El-Nusra front (ogranak Al-Kaide), Mehdijeva armija u Iraku, kurdske frakcije u Turskoj, Siriji i Iraku itd. Ovolika koncentracija vojne moći u rukama nedržavnih aktera, koji usto imaju i velik broj stranih državljana u svojim redovima, prijetnja je za cijeli region. Sveprisutna medijska kampanja da su militanti iz Islamske države najveći problem na Bliskom istoku, neće pomoći rješavanju tamošnjeg gorućeg problema, a to je utjecaj izvana koji ovaj prostor drži u permanentnom stanju sukoba iz kojeg nema izlaza ako se ne promijeni pristup Bliskom istoku. U čuvenom djelu “Orijentalizam” Edward Said je tvrdio da je zapadnjački pristup ovom prostoru duboko ukorijenjen u kulturne obrasce Evrope. Takvi kulturni obrasci moraju biti promijenjeni.
Dobri i loši momci
Općenito, za SAD i njihove evropske saveznike postoje dobri i loši teroristi. Tako su teroristi iz Islamske države loši ako napadaju iračku vladu, a dobri su ako se bore protiv Assada, jer je Assad “nelegitiman”. Štaviše, mnoge pripadnike ID-a u Siriji obučavaju i naoružavaju zapadne vlade kako bi srušili sekularistu Assada. Ovakav stav, s realpolitičke osnove međunarodnih odnosa, opravdan je i razuman, ali takav stav, također realpolitički, krizu produbljava i usložnjava i uopće ne nudi trajno rješenje problema. Bliski istok tako ostaje bure baruta koje se kontrolira kreiranjem različitih kriza i sukoba. Indikativno je da naprimjer na Golanskoj visoravni, koja je granica između Sirije i Izraela, djeluje El-Nusra front (ogranak Al-Kaide) i da nikad pripadnici ove formacije nisu napali izraelsku vojsku, što govori da njihov program nije autentičan i da su njihovi stvarni šefovi daleko od stranog ratišta. Nekoliko je puta sirijska vojska isticala da izraelska artiljerija povremeno djeluje kao podrška militantima. U više navrata militanti su kidnapirali pripadnike mirovnih snaga raspoređene na tom prostoru i zbog toga nisu bili kažnjeni od međunarodne zajednice.
Za Siriju nema mjesta
Vjerovatno je na sugestiju Moskve sirijska vlada odlučila pružiti ruku saradnje svim državama u borbi protiv pripadnika ID-a. Sirijski ministar vanjskih poslova Walid al-Moualem izjavio je krajem prošlog mjeseca da je Sirija spremna sarađivati i sa SAD-om i sa Saudijskom Arabijom glede borbe protiv militanata. On je istakao da je glavno uporište militanata u Siriji i da ih u Iraku neće poraziti ako ih ne poraze u Siriji. Također je istakao da će se djelovanje američkih snaga unutar Sirije, bez koordinacije s Damaskom, “smatrati činom agresije”. Sjedinjene Države su rezolutno odbile bilo kakvu saradnju s Assadovim režimom te istakle da će djelovati i u Siriji ako to budu smatrali potrebnim. Pred obraćanje naciji protekle sedmice, Obama je o planovima u borbi protiv ID-a telefonski razgovarao sa saudijskim kraljem Abdullahom od kojeg je tražio potpunu podršku. Samo nekoliko sedmica ranije saudijski kralj je izjavio da se svijet mora pozabaviti ovim pokretom, jer će njihovi pripadnici postati prijetnja i Evropi. Zanimljiv je i stav Turske koja je odbila direktno vojno uključivanje zbog turskih državljana koji su zarobljeni u turskom konzulatu u Mosulu. Istakli su da će pomoći akciju, no nisu precizirali na koji način. Ovakav stav je iznenadio mnoge, jer je Turska od početka rata u susjednoj Siriji bila glavna tranzitna ruta islamističkih dobrovoljaca koji su odlazili na ratište u Siriju. Ako bi pripadnici Islamske države bili protjerani iz Sirije i Iraka, Turska bi vjerovatno bila njihovo naredno odredište u namjeri da se vrate u države iz kojih potječu. Kurdski predstavnici su izjavili da su prvu pomoć u borbi protiv militanata dobili iz Irana. Nameće se i pitanje iranske uloge u rješavanju problema. Hoće li Sjedinjene Države biti spremne usko sarađivati s Iranom u ovom pitanju?
