Sirijska provincija Raqqa pod kontrolom je oružane grupe Islamska država Irak i Levant (ISIL) od kraja 2013. godine, a grupa je njen glavni grad proglasila svojom prijestolnicom. Umjesto nekada užurbanog i prometnog grada, sada je tu mjesto gdje ljudi žive pod brutalnim i tiranskim režimom.
Jedan od žitelja grada piše o svakodnevnom životu pod ISIL-om.
Ghareb al-Omawi je ime koje sam izmislio i koje koristim na svojim profilima na društvenim mrežama, kao što je Facebook, nakon što je istočni dio Sirije, od Raqqe do Deir Az Zora, pao pod kontrolu ISIL-a. Od tada se naš život zauvijek promijenio.
Svakodnevni život u Raqqi postao je kao boravak u ogromnom zatvoru gdje vas čuvaju maskirani ljudi u crnom. Često se budimo ujutro uz zvuk ratnih aviona koji tutnje nebom.
Bespilotne letjelice kao da nikada ne odlaze sa gradskog horizonta. Prate ih zvuci sirena koje je ISIL postavio širom grada.
Sada djeca u Raqqi više ne strahuju zbog bombardiranja. Sposobna su čak razlikovati tipove borbenih aviona koji nas nadlijeću, te da li pripadaju režimu, ruskoj vojsci ili koaliciji koju predvode Sjedinjene Američke Države.
Žene više ne vrište kao prije kada su prvi put čule zvuk borbenih aviona.
Sada lako prepoznajemo novajlije u našem gradu, jer vidimo paniku, strah i nervozu na njihovim licima kada čuju avione.
Svaki dan odlazim iz doma i lutam ulicama Raqqe. Sa pomiješanim osjećajem straha, nervoze i gađenja pokušavam dokumentirati zločine koje ISIL čini u gradu.
Počeo sam sa dokumentiranjem zločina ISIL-ovih boraca kada su uhapsili jednog mog bliskog prijatelja i kasnije ga ubili pod optužbom da je bio špijun Slobodne sirijske armije (FSA).
Također sam počeo i sa objavljivanjem vijesti o dnevnim događajima u područjima pod kontrolom ISIL-a. Pokrivao sam mnoge prekršaje, hapšenja, razapinjanja i kamenovanja.
Prija rata, ili revolucije, kako volim kazati, protiv diktature režima Bashara al-Assada, studirao sam agrikulturu na Univerzitetu Euphrates.
Provodio sam vrijeme kao ostatak sirijske omladine; imao sam hobije kao igranje nogometa i plivanje, te volio izlaziti na sastanke sa djevojkama.
San o studijima
Kada je izbila revolucija marta 2011. godine, počeo sam učestvovati u mirnim protestima u Deir Az Zoru na istoku Sirije.
Ti su protesti trajali skoro tri mjeseca, a broj učesnika je s vremenom dostigao cifru od 500.000 ljudi na glavnom gradskom trgu.
Snage režima su počele napadati demonstrante i ciljali mlade ljude. Stanovnici su odgovorili na to građanskom neposlušnošću, postavljanjem barijera i remećenjem saobraćajnih ruta u gradu.
To je ponukalo Vladine snage da rasporede tenkove, tešku mašineriju i veliki broj pješadije.
U međuvremenu sam s porodicom prebjegao u Raqqu u kojoj je bilo bolje stanje nego u Deir Az Zoru. Prebjegli smo jer smo strahovali zbog brutalnog bombardiranja i masovnih akcija sirijske Vlade.
Pokušao sam se vratiti na univerzitet, no dobio sam pismo od jednog mog prijatelja koje me je šokiralo i uništilo moju budućnost. U pismu je pisalo: „Naredba da budeš izbačen sa univerziteta je izdata protiv tebe zbog političkih razloga“.
Nije mi dao više informacija o ovoj naredbi i to mi je uništilo prava na nastavak studija. I dan-danas sanjam o povratku na univerzitet.
Marta 2013. godine, FSA je oslobodila Raqqu iz ruku režimskih snaga uz pomoć boraca iz redova Fronta al-Nusra, a taj savez je kasnije propao. Vrlo brzo je sve eskaliralo i do početka 2014. godine, ISIL je kontrolirao grad Raqqu nakon žestokih borbi protiv boraca FSA koji su se povukli kasnije.
Pripadnici ISIL-a počeli su isticati svoje crne zastave iznad njihovog sjedišta. Izvršili su mnoga hapšenja, počeli su krasti od Vladinih organizacija i srušili su sve što se moglo povezati sa sirijskim nacionalnim identitetom kako bi pripremili izgradnju svoje vlastite „Islamske države“.
ISIL je izgradio svoju takozvanu državu koristeći metode slične onima koje su provodili pripadnici sirijske Vlade, uključujući hapšenja i ubistva.
Međutim, brutalnost ISIL-ovih zločina premašila je režimsku nakon što su počeli sa raspećima, odsijecanjem ruku, kamenovanjima i javnim šibanjima ljudi.
Tri prekršaja
ISIL je nametnuo stroga pravila protiv pušenja cigareta. Svako ko je uhapšen zbog pušenja se odmah javno šiba i dobija do 40 udaraca za prvi prekršaj, a za drugi dobija javno šibanje i zatvorsku kaznu.
Ukoliko se osoba po treći put uhapsi zbog pušenja biva bičevana, plaća novčanu kaznu, šalje se u zatvor, a potom biva izgnana iz grada.
Nedavno je povećan broj akcija hapšenja, a većinom je riječ o mladima koji se optužuju za pušenje, nošenje uskih hlača ili brijanje brade. Glavne optužbe protiv žena odnose se na oblačenje odjeće koja nije po islamskoj tradiciji.
Prateći propadanje situacije, odlučio sam sa grupom iskusnih aktivista i novinara pokrenuti projekat pod nazivom „Zvuk i slika“ koji dokumentira kršenja ljudskih prava koja čine sve oružane strane u sirijskom ratu.
Ovaj projekat, koji ljudima koji žive u područjima pod kontrolom ISIL-a daje priliku da se i njihov glas čuje, ima dvije sekcije: medijski dio i arhivu.
Ja radim u medijskom odjelu i naš zadatak je da tajno dobijemo ili lično snimimo videomaterijal o bilo kakvom prekršaju koji se dešava ili koji će se desiti. Potom to odmah objavljujemo na našim stranicama. To što radimo je opasno.
Ne mogu govoriti o procesu kroz koji prolazimo da dobijemo ili snimimo takvu informaciju jer zbog toga možemo upasti u ozbiljne probleme.
Prekršaji koje čine pripadnici ISIL-a su više nego okrutni i neki ljudi potpuno ignoriraju ovu činjenicu. Niko ne brine o onima koji su pritvoreni u Raqqi; niko ne pita šta je sa onim nevinim civilima koje je odveo ISIL.
Kada se fokusiramo na naš rad, odlučni da razotkrijemo sve zločine ISIL-a, osjećaj straha nestaje.
Imamo nadu da će nas naš rad jednog dana osloboditi, a ISIL privesti pravdi. To je ono što želimo pokazati svijetu.
Jedan od žitelja grada piše o svakodnevnom životu pod ISIL-om.
Ghareb al-Omawi je ime koje sam izmislio i koje koristim na svojim profilima na društvenim mrežama, kao što je Facebook, nakon što je istočni dio Sirije, od Raqqe do Deir Az Zora, pao pod kontrolu ISIL-a. Od tada se naš život zauvijek promijenio.
Svakodnevni život u Raqqi postao je kao boravak u ogromnom zatvoru gdje vas čuvaju maskirani ljudi u crnom. Često se budimo ujutro uz zvuk ratnih aviona koji tutnje nebom.
Bespilotne letjelice kao da nikada ne odlaze sa gradskog horizonta. Prate ih zvuci sirena koje je ISIL postavio širom grada.
Sada djeca u Raqqi više ne strahuju zbog bombardiranja. Sposobna su čak razlikovati tipove borbenih aviona koji nas nadlijeću, te da li pripadaju režimu, ruskoj vojsci ili koaliciji koju predvode Sjedinjene Američke Države.
Žene više ne vrište kao prije kada su prvi put čule zvuk borbenih aviona.
Sada lako prepoznajemo novajlije u našem gradu, jer vidimo paniku, strah i nervozu na njihovim licima kada čuju avione.
Svaki dan odlazim iz doma i lutam ulicama Raqqe. Sa pomiješanim osjećajem straha, nervoze i gađenja pokušavam dokumentirati zločine koje ISIL čini u gradu.
Počeo sam sa dokumentiranjem zločina ISIL-ovih boraca kada su uhapsili jednog mog bliskog prijatelja i kasnije ga ubili pod optužbom da je bio špijun Slobodne sirijske armije (FSA).
Također sam počeo i sa objavljivanjem vijesti o dnevnim događajima u područjima pod kontrolom ISIL-a. Pokrivao sam mnoge prekršaje, hapšenja, razapinjanja i kamenovanja.
Prija rata, ili revolucije, kako volim kazati, protiv diktature režima Bashara al-Assada, studirao sam agrikulturu na Univerzitetu Euphrates.
Provodio sam vrijeme kao ostatak sirijske omladine; imao sam hobije kao igranje nogometa i plivanje, te volio izlaziti na sastanke sa djevojkama.
San o studijima
Kada je izbila revolucija marta 2011. godine, počeo sam učestvovati u mirnim protestima u Deir Az Zoru na istoku Sirije.
Ti su protesti trajali skoro tri mjeseca, a broj učesnika je s vremenom dostigao cifru od 500.000 ljudi na glavnom gradskom trgu.
Snage režima su počele napadati demonstrante i ciljali mlade ljude. Stanovnici su odgovorili na to građanskom neposlušnošću, postavljanjem barijera i remećenjem saobraćajnih ruta u gradu.
To je ponukalo Vladine snage da rasporede tenkove, tešku mašineriju i veliki broj pješadije.
U međuvremenu sam s porodicom prebjegao u Raqqu u kojoj je bilo bolje stanje nego u Deir Az Zoru. Prebjegli smo jer smo strahovali zbog brutalnog bombardiranja i masovnih akcija sirijske Vlade.
Pokušao sam se vratiti na univerzitet, no dobio sam pismo od jednog mog prijatelja koje me je šokiralo i uništilo moju budućnost. U pismu je pisalo: „Naredba da budeš izbačen sa univerziteta je izdata protiv tebe zbog političkih razloga“.
Nije mi dao više informacija o ovoj naredbi i to mi je uništilo prava na nastavak studija. I dan-danas sanjam o povratku na univerzitet.
Marta 2013. godine, FSA je oslobodila Raqqu iz ruku režimskih snaga uz pomoć boraca iz redova Fronta al-Nusra, a taj savez je kasnije propao. Vrlo brzo je sve eskaliralo i do početka 2014. godine, ISIL je kontrolirao grad Raqqu nakon žestokih borbi protiv boraca FSA koji su se povukli kasnije.
Pripadnici ISIL-a počeli su isticati svoje crne zastave iznad njihovog sjedišta. Izvršili su mnoga hapšenja, počeli su krasti od Vladinih organizacija i srušili su sve što se moglo povezati sa sirijskim nacionalnim identitetom kako bi pripremili izgradnju svoje vlastite „Islamske države“.
ISIL je izgradio svoju takozvanu državu koristeći metode slične onima koje su provodili pripadnici sirijske Vlade, uključujući hapšenja i ubistva.
Međutim, brutalnost ISIL-ovih zločina premašila je režimsku nakon što su počeli sa raspećima, odsijecanjem ruku, kamenovanjima i javnim šibanjima ljudi.
Tri prekršaja
ISIL je nametnuo stroga pravila protiv pušenja cigareta. Svako ko je uhapšen zbog pušenja se odmah javno šiba i dobija do 40 udaraca za prvi prekršaj, a za drugi dobija javno šibanje i zatvorsku kaznu.
Ukoliko se osoba po treći put uhapsi zbog pušenja biva bičevana, plaća novčanu kaznu, šalje se u zatvor, a potom biva izgnana iz grada.
Nedavno je povećan broj akcija hapšenja, a većinom je riječ o mladima koji se optužuju za pušenje, nošenje uskih hlača ili brijanje brade. Glavne optužbe protiv žena odnose se na oblačenje odjeće koja nije po islamskoj tradiciji.
Prateći propadanje situacije, odlučio sam sa grupom iskusnih aktivista i novinara pokrenuti projekat pod nazivom „Zvuk i slika“ koji dokumentira kršenja ljudskih prava koja čine sve oružane strane u sirijskom ratu.
Ovaj projekat, koji ljudima koji žive u područjima pod kontrolom ISIL-a daje priliku da se i njihov glas čuje, ima dvije sekcije: medijski dio i arhivu.
Ja radim u medijskom odjelu i naš zadatak je da tajno dobijemo ili lično snimimo videomaterijal o bilo kakvom prekršaju koji se dešava ili koji će se desiti. Potom to odmah objavljujemo na našim stranicama. To što radimo je opasno.
Ne mogu govoriti o procesu kroz koji prolazimo da dobijemo ili snimimo takvu informaciju jer zbog toga možemo upasti u ozbiljne probleme.
Prekršaji koje čine pripadnici ISIL-a su više nego okrutni i neki ljudi potpuno ignoriraju ovu činjenicu. Niko ne brine o onima koji su pritvoreni u Raqqi; niko ne pita šta je sa onim nevinim civilima koje je odveo ISIL.
Kada se fokusiramo na naš rad, odlučni da razotkrijemo sve zločine ISIL-a, osjećaj straha nestaje.
Imamo nadu da će nas naš rad jednog dana osloboditi, a ISIL privesti pravdi. To je ono što želimo pokazati svijetu.
